Planet Zoe
Knjižara za roditelje

Nova knjiga - 'Što roditelji ne bi trebali činiti, a svejedno čine'

'Ovu sam knjigu kupila na preporuku prijateljice i smatram je najrazumnijom od svih knjiga za roditelje koje sam pročitala u zadnje vrijeme, a pročitala sam ih dosta! Opisani su svi problemi s kojima se susreću mame mališana. Sve je napisano vrlo jednostavnim jezikom i savjeti su stvarno praktični! Žao mi je što je nisam našla prije, mogla sam izbjeći mnoge pogreške. Preporučujem!'

'Jako sam se obradovala dolasku ove knjige u moju kuću. Vrlo često ostajemo, u biti, nasamo s mnogim problemima povezanim s našim mališanima. Ova knjiga daje savjete kako izbjeći ovaj ili onaj problem, ili riješiti pojedinu situaciju...'

'...PREPORUČUJEM! Osobito onim roditeljima koji nemaju vremena niti volje „plijeviti“ gomilu literature na temu zahtjevnog posla podizanja djece. Ova je knjiga definitivno zamijenila njih dvanaestak u mojoj kući.'

Ideja za ovu knjigu javila se kad je dječja i obiteljska psihologinja Marina Zažigina skupila više od 2000 odgovora na pisma roditelja vezana uz psihološke teme razvoja i odgoja djece. Koliko god raznorodna bila, pitanja su se zapravo mogla svesti na nekoliko "gorućih" tema što su najviše zanimale roditelje. Od tih je tema sačinjen sadržaj ove knjige:

Problemi s uspavljivanjem i spavanjem
Prestanak dojenja i odvikavanje od dude varalice
Navikavanje na kahlicu i druga higijenska pitanja
Dječja ljutnja i agresija
Posesivnost i problemi odnosa djece na igralištu
Durenje i histerični ispadi u mališana
Disciplina za predškolce
Dječja sramežljivost
Dječji strahovi
Dječja ljubomora
Razvoj spolnih uloga u djece i seksualni odgoj
Sva pitanja o dječjem vrtiću

Gotovo sva su pitanja počinjala riječima: "Što da učinim kada moje dijete…" Slijedili bi različiti nastavci: "…boji se pasa, ne želi spavati sâmo u svom krevetu, odbija ići u dječji vrtić, siše prst" i tako dalje. Roditelji su željeli dobiti praktičan savjet i preporuku te naučiti kako se ponašati u određenoj situaciji. Često su opisivali mjere koje su poduzeli, a koje nisu pomogle, moleći zatim za ispravan savjet.
Tako je uz tipične situacije autorica postupno skupila i "zbirku" tipičnih pogrešaka što ih roditelji čine u odgoju djece predškolske dobi. Ako postoji  to općenito "kamenje spoticanja", onda postoji i velika vjerojatnost da se iste pogreške ponove u novoosnovanim "mladim" obiteljima. Upravo je želja da se roditeljima mališana i predškolaca pomogne da se, u psihološkom smislu, mudro ophode s djecom, odredila glavni cilj ove knjige.

Kako bi čitatelji mogli vidjeti kako preporučene metode primijeniti u praksi, na kraju svakog poglavlja autorica odgovara na najzanimljivija pisma roditelja. Navodimo ovdje nekoliko pisama. Ako su Vam problemi koje opisuju drugi roditelji učine poznatima, ova je knjiga sigurno za Vas. U njoj ćete naći savjete i odgovore na neke vrlo osjetljive teme koje dosad nije obradila nijedna knjiga na temu odgoja i roditeljstva.

Moja djevojčica ima već 5 godina i 3 mjeseca, no još uvijek spava sa mnom i mužem. I nikakva nagovaranja ne pomažu. Ana ima vlastitu sobu. Posebno smo je renovirali. Nalijepili smo tapete u pastelnim bojama, stavili ružičaste zastore, lijepu svjetiljku, kupili smo novi tepih, no ništa ne pomaže. Ona se tamo vrlo rado igra, ali nikako ne želi tamo spavati. Shvaća da je već velika i da je vrijeme da spava odvojeno, da je mami i tati vrlo tijesno. Redovito obećava da će, eto, uskoro spavati u svom krevetu. No kada se to dogodi, plače i opet obećava da će spavati sama, samo malo kasnije. Što da učinimo kako bi taj prijelaz za naše dijete prošao što bezbolnije? Olga

Mojem su sinu 2 godine i 4 mjeseca. Imamo trajan problem sa spavanjem. Dijete se svaku noć budi po nekoliko puta i plače, zove mamu, iako je njegov krevetić sasvim pokraj mojeg kreveta. Pokušavam ga smiriti, nešto mu reći, pogladiti, no on odgurava moje ruke i istodobno me i dalje zove. Pritom se sav izvija, sve mu smeta – i pokrivač, i jastuk. Jednostavno ne zna kamo bi sa sobom. Možda nešto sanja? Na moja pitanja ne odgovara, mislim da joj ne razumije pitanje „Jesi li nešto sanjao?“. Ne znam kako da se ponašam. Svaka noć je živi užas. Molim vas, savjetujte ŠTO MI JE ČINITI? Jasmina

Moj sin je star 1 godinu i 2 mjeseca. Od rođenja spava sa mnom. Do godine dana sam ga dojila i bilo mi je udobno što je ležao pokraj mene. Sada još uvijek jede noću, ali iz bočice. Moje pitanje je sljedeće: kako odviknuti dijete od noćnih bočica i naučiti ga da spava u svojem krevetiću? U kojoj je dobi to najbolje učiniti? Marina

Mojem sinu su 4 godine i 4 mjeseca. Počeo je u usta stavljati sve što mu dođe pod ruku (sitne igračke, vezice, žvače papir, čak i prste stalno stavlja u usta). Inače, to se događa kada se zamisli nad nečim ili zaokupi crtanim filmom, knjigom, odnosno kada toga nije svjestan. Kada je bilo mali, to je bilo razumljivo i jasno, ali zašto sada? Pričala sam mu o bakterijama, uvjeravala da odrasli to ne čine, probala sam ga kažnjavati, ali bez rezultata. Što učiniti da to prestane, ne znam. Ljubica

Moj sin ima dvije i pol godine. S dvije godine počeli smo ga odvikavati od pelena. Malu nuždu bez problema obavlja u zahodu, na travici – posvuda. Ali s velikom nuždom su problemi. On ide u dječji vrtić i tamo kažu da kaka u kahlicu, ali čini mi se da to nije tako, zato što se dijete muči i kod kuće hoće kakati samo u pelenu i to stojeći. Pokušavamo ga naviknuti na kahlicu ili zahodsku školjku, no to izaziva samo negativnu reakciju i zatvor! Kako da se ponašamo u toj situaciji? Ana

Mojem sinu je godina i 10 mjeseci. Agresivan je. Recimo, kad nam baka doputuje u goste, sin ju prepoznaje, raduje joj se, ali može pritrčati i udariti je po licu ili joj gurnuti prst u oko. Da vam iskreno kažem, više ne znamo kako pravilno reagirati. Kada ga izgrdim, ide se ulizivati tati s kojim je vrlo jako povezan. Smislio je sljedeću igru: baca svojeg najdražeg psića u luster, jako se trudi da pogodi. Kažemo mu da ne smije, ili da psića to boli. Već smo ga slali u kut, bez rezultata. Lana

Moj sin je star 2,5 godine i vrlo je posesivan. Ne samo da ne daje svoje igračke drugoj djeci, nego i vrlo burno i emotivno reagira na to. Iznosi u dvorište igračke, igra se samo jednom, a naravno da drugu za to vrijeme netko uzima. Tada on sve baca i trči je oduzeti. Pritom katkad udara šakom, grize (za odjeću), lupa nogama, reži na to drugo dijete i viče: „Ne dam ti!“. Tuđe igračke sam uzima i ako ih vlasnik želi oduzeti, reagira jednako burno kao i u slučaju vlastite igračke. … Već se bojim voditi ga na igralište s drugom djecom, bojim se prigovora i osude drugih mama … u šetnji ga doslovce slijedim u stopu. Što činiti u takvoj situaciji? Tajana

Imam sljedeći problem: sinu su 4 godine i 10 mjeseci, neposlušan je. Da nešto učini, trebam mu to ponavljati deset puta, a kada ni to ne pomogne, počinjem vikati, ne mogu se suzdržati. Vičem sve češće. Ako ga pošaljem u kut, počinje plakati, moli da mu oprostim, kaže da se to više neće ponoviti, može dati 1000 obećanja, samo da ga pustim, a kada izađe, za petnaestak minuta sve zaboravlja i sve počinje ispočetka. Shvaćam da vikanje nije rješenje, da ga time samo traumatiziram i kvarim si živce. Što mi je činiti? Irena

Imam kći (3 godine i 9 mjeseci). Pitanje je sljedeće: na božićnoj priredbi u dječjem vrtiću, a zatim i na rođendanskoj proslavi kod prijatelja, primijetila sam da moja kći ne sudjeluje. Bolje rečeno, da odbija sudjelovati u bilo kakvim organiziranim aktivnostima (igrama s Djedom Mrazom i Snjeguljicom, u natjecanjima s piratima, itd.). Kaže da ne želi sudjelovati, stoji u kutu i pleše sama sa sobom, čak i ne pokazuje zanimanje za zbivanja oko sebe. Uglavnom, ne sviđa mi se njezino ponašanje, a i drugi roditelji s određenim nerazumijevanjem promatraju reakcije mojeg djeteta. Moje samoljublje pati, jer kao i svaka majka želim misliti da je moje dijete najbolje. No slažem se da to ne bih trebala očekivati i, naravno, ne zahtijevam to od nje. Samo me zanima je li njezino ponašanje normalno ili je potrebno nešto mijenjati? Katarina

Moja kći ima 6 godina. Prije 4 mjeseca počela se bojati spavati sama u svojoj sobi. Čim supruga i ja spomenemo da treba ići na spavanje, dijete plače i moli da ga stavimo spavati u našu sobu. Na pitanje 'zašto' odgovara da se boji ili da je nešto ružno sanjala, itd. Kako je bolje riješiti taj problem? Dijete iduće godine ipak kreće u školu. Slavko

Imam dva sina: stariji je trogodišnjak, a mlađi je sad navršio 9 mjeseci. Stariji sin Nikita oponaša sve što čini mlađi Maksim: piški u gaće, guguće. Katkad čak legne u njegov krevetić, počinje glumiti dojenački plač i dudati dudu (koju inače nije dudao i dok je bio dojenče). Iskušala sam mnogo metoda: razgovarala sam s njim, slala ga u kut, hvalila za „odraslo“ ponašanje, ali ništa ne pomaže. Sara

Nedavno je moj petogodišnji sin izjavio da želi biti djevojčica. Pritom nije mogao objasniti zašto to želi. Trebam li tu izjavu shvatiti ozbiljno? Je li moguće da je na njega utjecala moja goruća želja prije i tijekom trudnoće da imam djevojčicu („nastao“ je prekrasan sinčić, sladak poput lutkice, dugih trepavica i djevojačke naravi)? No kod kuće mu to nitko ne govori i potpuno je svjestan svoje pripadnosti muškom spolu. Molim vaše preporuke. Dora

Moja kći (sada su joj 2 godine i 9 mjeseci) krenula je u vrtić s 2 godine i 7 mjeseci. Prvi je mjesec bio težak, navikavala se malo-pomalo, uz suze i histeriju, počela je loše spavati noću. Potom su počele bolesti – tjedan dana provede u vrtiću, a onda tjedan do dva bolesna kod kuće. Sada se, evo, vratila u vrtić nakon još jedne bolesti u nizu – tri dana, i opet joj je začepljen nos. Imam dojam da je bolest zapravo psihička reakcija jer u vrtić ide zapravo bez osobite želje, pitajući me svako jutro: „Idemo danas u vrtić ili ne?“. Također, ne bih rekla da se u vrtiću previše posvećuju djeci. U skupini je oko dvadesetero djece i jedna odgojiteljica koja se ne može posvetiti svakome. Čak su nam počeli neizravno davati do znanja da je, ako se tako dalje nastavi, bolje ispisati dijete iz vrtića (no to je već financijska strana pitanja). Ne bih rekla ni to da je djeci u vrtiću zanimljivo – standardni programi iz prošlog stoljeća, ništa novo, uostalom, kao ni u većini vrtića u našem gradu. Možda smo prerano poslali dijete u vrtić? Ima li je smisla povući (imamo takvu mogućnost) i pokušati ponovno upisati otprilike za godinu dana? Čini mi se da joj trenutno nije potrebno dječje društvo, zajedničko druženje u toj dobi još ne postoji. Sve se dodatno zaoštrava zbog činjenice da će se u našoj obitelji uskoro roditi drugo dijete. Što biste mogli preporučiti u takvoj situaciji? Bit ću zahvalna za odgovor. Tajana

 

 

 

Iz knjige Marine Zažigine "Što roditelji ne bi trebali činiti, a svejedno čine"

© Marina Zažigina, "Što roditelji ne bi trebali činiti, a svejedno čine", Planet Zoe, 2010.
Zabranjeno je svako kopiranje, citiranje i presnimavanje bez dopuštenja nakladnika Planet Zoe.

Ovaj tekst je dosad pročitan 33736 puta.