Planet Zoe
Knjižara za roditelje

Što svakoj bebi treba za razvoj

Dijete napreduje ogromnom brzinom, i tjelesno i mentalno. Zato je iznimno važno da ispravno potičemo njegov razvoj u svakom razdoblju i području. Kako bismo to postigli, moramo vrlo pozorno pratiti djetetove potrebe i interese. To poticanje najlakše i najuspješnije provode roditelji jer upravo oni najbolje poznaju svoje dijete.

Prije nego što ćemo prijeći na same metode poticanja govornog razvoja, razmotrimo nekoliko općih načela poticanja dječjeg razvoja, odnosno neizostavnih “sastojaka razvojne juhe”.

 
Osnovno načelo poticanja razvoja
Veliki autoritet svjetske psihologije početka dvadesetog stoljeća, ruski psiholog Lav Vigotski formulirao je osnovno načelo poticanja dječjeg razvoja. Prema tom načelu, učenje je pokretna sila psihičkog razvoja, s time da učenje i razvoj nisu jedno te isto. Učenje stvara zonu najbližeg razvoja, odnosno u djetetu pokreće unutarnje razvojne procese. Prema Vigotskom, <zona najbližeg razvoja> je razmak između razine trenutnog stvarnog razvoja djeteta i razine mogućeg razvoja, odnosno između onoga čime dijete već vlada i onoga čime može ovladati u najbližoj budućnosti uz neophodno primjereno poticanje. Zona najbližeg razvoja određuje psihičke funkcije koje još nisu sazrele, nego se trenutno nalaze u procesu sazrijevanja. Dakle, poticanje je primjereno i ispravno tek kada ide ispred razvoja, kada je usmjereno ne na jučerašnji, nego na sutrašnji dan.

 
Poticajna okolina
Pogrešno je mišljenje da je dojenčetu potreban potpuni mir i tišina. Dječja soba  mora biti puna različitih poticaja. Ugledna neuroznanstvenica dr. sc. Marian Diamond s Kalifornijskog sveučilišta u Berkeleyu proučavala je anatomske razlike u mozgovima laboratorijskih štakora smještenih u siromašnu (prazna kutija) i obogaćenu okolinu (labirint pun igračaka). U tom je pogledu ljudski mozak sličan mozgovima ostalih sisavaca. U uvjetima poticajnog okruženja mozak raste i unutar njega se razvijaju bogate neuronske veze.

Zato napunite dječju sobicu različitim predmetima koje dojenče može istraživati svim osjetilima: razgledavati uzorke na tapetama i stropu, šarene slike i velike naljepnice na zidovima, viseće igračke različitih boja i oblika, opipavati predmete napravljene od različitih materijala, čak kušati njihov okus (zato sve mora biti netoksično), slušati glazbu (instrumentalnu i pjevanje), udisati blage miomirise eteričnih ulja bezopasnih za malu djecu. Ukrasite zidove djetetove sobe dječjim slikovnim tapetama ili, ako ne volite tapete, jednostavno nalijepite na jednobojne zidove velike naljepnice posebno namijenjene  dekoriranju soba za bebe. Dojenče voli nježne, čiste pastelne boje na velikim površinama (strop i zidovi) i jarke boje predmeta i slika. Nabavite djetetu posteljinu i pidžamicu s raznim sličicama (na početku neka sličice budu krupnije, a postupno sve sitnije). Pokrivač možete napraviti od komadića tkanina različitih vrsta i struktura (različitih boja, glatke i hrapave, debele i tanke). Čak i nesvjesno dodirivanje različitih površina aktivno stimulira mozak i to ne samo osjetilo dodira, nego i priprema temelj za razvoj govora! Ako niste vješti u šivanju, danas je moguće nabaviti posebne razvojne igračke za dojenčad koje su namijenjene  senzomotoričkom razvoju i «rastu zajedno s djetetom» (svaki mjesec ono otkriva nove načine korištenja iste igračke i zavoli je na nov način).

 
Kretanje
Nemojte bebi ograničavati prostor za kretanje. Ona se mora što više kretati (prvo u krevetiću, u marami na vašem tijelu i ogradici za igranje, poslije puzati po sobi, a zatim hodati i penjati se na više površine) i istraživati sve unaokolo. Kretanje i vježbe ravnoteže potiču razvoj mozga. Također, motorika je usko povezana s razvojem govora. Djeca koja zaostaju u razvoju opće i fine motorike, najčešće imaju i govornih teškoća.

Kretanje počinje još u majčinoj utrobi, kada je embrij star svega 7 tjedana i nastavlja se tijekom cijelog života. Britanska psihologinja, direktorica Instituta za neurofiziološku psihologiju u Chesteru, dr. sc. Sally Goddard Blythe naglašava da bebe trebaju imati priliku iskusiti i pasivno i aktivno kretanje. Pasivno kretanje prilikom nošenja bebe na majčinu tijelu, ljuljanja u naručju kad majka sjedi u stolici za ljuljanje tijekom dojenja, djeluje umirujuće, pomaže usredotočivanju i potiče razvoj ravnoteže. Takve bebe manje plaču i rjeđe iskazuju nezadovoljstvo.

Sljedeće mjesto na kojem se beba uči kretati, razvija ravnotežu i tonus je pod.  Dr. Goddard Blythe piše:

 
“Kontakt s površinom poda opskrbljuje bebu i obiljem taktilnog iskustva težine, položaja tijela i trenja o površinu, što joj pomaže u razvijanju sheme tijela, odnosno tjelesne mape. Svaki put kad cupka nožicama i maše ručicama, ona osjeća gdje njezino tijelo počinje i gdje završava...”

 
Dojenče koje još nije počelo puzati, ne bi trebalo sve vrijeme provoditi u krevetiću ili ogradici. Stavljajte ga na šarenu dekicu i neka se igra na trbuščiću i na leđima, što predstavlja prvu razinu učenja u kojoj beba ovladava pokretima i istražuje okolinu sa sigurnog mjesta. Takve igre su početak uspostavljanja integracije između lijeve i desne moždane hemisfere. Nikada ne ostavljajte bebu na podu bez nadzora.

Kada beba počne puzati, dopustite joj da "putuje" po cijeloj kući. "Ogromne udaljenosti" koje treba svladavati, brojni nepoznati predmeti koje treba istražiti pružaju bogate i raznovrsne prilike za proučavanje. Rano i slobodno puzanje znanstvenici smatraju snažnim čimbenikom mentalnog razvoja. Iako možda zvuči nevjerojatno, znanstveno je dokazano da je aktivno puzanje u ranoj dobi utječe na ovladavanje vještinom čitanja u školskoj dobi! Zato se križno-lateralni pokreti puzanja poslije primjenjuju u terapijske svrhe s djecom koja imaju teškoća u čitanju i pisanju, te učenju općenito. Malenom puzaču obavezno osigurajte bezopasan prostor, odnosno uklonite sve potencijalne izvore opasnosti na njegovom putu (uklonite sve sitne i oštre predmete s poda, omotajte oštre kutove namještaja, zatvorite utičnice, sakrijte ili podignite na dovoljnu visinu kablove i konopce od zavjesa i roleta, postavite zaštitnu ogradicu na vrh i dno stubišta, zaštitne brave na prozore i balkonske vrata, na vrata pećnice i ladice s opasnim predmetima u ormarićima). Kako biste se na najbolji način uvjerili da ste dojenčetu pružili potpunu sigurnost, spustite se na pod na njegovu visinu i promotrite prostor iz njegove perspektive. Osigurajte sve što mu je na toj visini nadohvat ruke.

Korisno je u dječjoj sobi montirati jednostavnu gimnastičku opremu: staviti malu strunjaču, montirati male švedske ljestve, konopac za penjanje i sl. Aktivno kretanje značajno stimulira rad mozga i hrani ga kisikom.

 
Neka granice budu razumne
Upamtite, dijete nikada ne dira to što mu nije zanimljivo, zato mu pokušajte što rjeđe govorite «Ne smiješ to dirati!». Radije uklonite sve što bi vas moglo potaknuti da svaki čas vičete «Ne!» (uključujući skupocjene vaze i vaše poslovne papire) jer tako gušimo prirodnu i zdravu znatiželju, izvor mentalnog razvoja. Naravno, dijete mora naučiti pojam "ne", ali pokušavamo ga izbjegavati u situacijama neposrednog ograničavanja istraživačke aktivnosti (zabrane) tijekom prvih 12 mjeseci života dok ono ne stekne dovoljan stupanj razumijevanja. Čak i kad djetetu govorimo "ne diraj", uvijek to nastojimo obrazložiti na pozitivan način u okviru konkretne, djetetu razumljive situacije.

Kada mališanu kupujemo skupu igračku, strahujemo da će je pokvariti, razbiti i sl., pa nastojimo stalno paziti kako se njome igra, zabranjujemo mu da radi s njom sve što želi. To je opet vrlo nepoželjno ograničavanje istraživačke aktivnosti i kreativnosti. Zato je bolje malom djetetu kupovati jednostavne i jeftinije igračke, odnosno one koje ste spremni prepustiti njemu na volju, umjesto da strepite kako će ih pokvariti. Kada dijete trga lutku, ono istražuje dijelove ljudskoga tijela, materijal od kojeg je napravljena lutka itd. Kod najmlađeg djeteta trganje lutke ili knjige nije očitovanje negativizma ili agresije, nego je prirodno istraživanje nužno za razvoj. Kasnije (uz vaše objašnjenje i sudjelovanje u igri), dijete će naučiti kako se ponašati s različitim stvarima (da su knjige namijenjene čitanju, a ne trganju itd.).

No čak i onda kada dijete u nešto kasnijoj dobi u svojoj  igri izražava agresiju, kada se njegove lutke, naprimjer, nemilosrdno tuku, to je također znak urednoga razvoja. Tako dijete ovladava agresivnim osjećajima, uči ih prepoznati u sebi, kontrolirati i izražavati na primjeren način. Igre pretvaranja s temom agresije normalne su i razvojno potrebne u ranoj dječjoj dobi, jer pripadaju rasponu djetetovog emocionalnog razvoja. Razlog za zabrinutost postoji samo onda kada se malo dijete stalno igra na agresivan način, jer bi to moglo značiti da u njegovoj okolini nešto nije u redu.

 
Izlaganje prirodnom svjetlu i svježem zraku
Priroda je također prekrasna i stimulativna okolina za dijete. Od samoga rođenja bebu što češće vodite u šetnje prirodom (u parkove, šume, uz rijeke i jezera i sl.) da osjeti toplinu sunčevih zraka, svježinu vjetra, jasnoću neba, pjev ptica, šum rijeke i morskih valova, boje i mirise drveća i cvijeća, kiše i snijega. Prirodno svjetlo jača imunitet, a svježi zrak aktivno hrani mozak. Osim toga, boravak u prirodi pruža obilje prilika za bogatu senzornu i motoričku stimulaciju.

 
Odnos pun ljubavi
Beba plače, majka je uzima u naručje, nježno ljulja i kaže: "Poljubit ću svoje zlato i sve će proći". Beba se smiruje od maminog poljupca i smiješi. Ta nam je situacija poznata, svaki ju je roditelj više puta doživio. Prisan odnos s majkom glavna je pokretačka snaga djetetova razvoja u majčinoj utrobi i tijekom prvih šest mjeseci nakon rođenja. Znanstvena istraživanja potvrdila su da još nerođeno dijete reagira na majčino raspoloženje i emocije. Kada se majka uznemiri, i njezin fetus se uznemiri. Kada majka doživi kratkotrajan šok, fetus još satima nakon toga ostaje zgrčen i uznemiren. Tijekom svih devet mjeseci trudnoće, beba je u nerazdvojnom tjelesnom i fiziološkom kontaktu s majkom. To se ne može naglo promijeniti nakon rođenja. Kada dođe na svijet novorođenče se još ne snalazi u okolini, ali opaža svjetlost, čuje glasove i osjeća zadovoljstvo od majčinog dodira. Zato je tjelesna bliskost kože uz kožu u prvim satima nakon rođenja toliko važna. Ostaje važna još mjesecima poslije. Dvomjesečno dojenče još nije svjesno da je posebno, odvojeno biće, nego osjeća jedinstvo s majkom. Nije slučajno da do šestog mjeseca života dojenče voli u kolicima biti okrenuto licem prema majci, kako bi je moglo promatrati, a poslije,  kada se pojavi  interes za okolinu i istraživanje okolnog svijeta, voli joj biti okrenuto leđima. Nasreću, danas postoje dječja kolica s mogućnošću promjene smjera sjedala.

Majčina ljubav temeljna je fiziološka potreba koja osigurava razvoj, kao što je i hrana. Bio je to znanstveni zaključak do kojeg je sredinom 20. stoljeća neočekivano došao psiholog ponašanja Harry Harlow, direktor Centra za istraživanje primata na Sveučilištu Wisconsin u Madisonu. Proučavao je emocionalni život mladunčadi majmuna i, kao biheviorist, vjerovao je da je ljubav stečeno, uvjetovano ponašanje koje je rezultat potkrjepljenja i odvraćanja. Svojim je pokusom namjeravao dokazati da beba voli majku samo zato što je ona hrani. U tu je svrhu nakratko odvojio tek rođene majmunčiće od njihove majke i ponudio im je, umjesto prave majke, dvije "umjetne" - žičanu i krpenu, te je promatrao koju će preferirati. Svaka je imala bočicu mlijeka i bila je pokretljiva, pa su ih majmunčići mogli njihati. Rezultat eksperimenta pokazao je da su majmunčići odabrali mekanu i toplu krpenu "mamu", počeli se stiskati uz nju, visjeti na njoj onako kako inače vise na majci i reagirati na njezina kretanja. U drugom dijelu eksperimenta krpena "majka" nije imala bočicu s mlijekom, dok ju je žičana imala. Majmunčići su svejedno odabrali krpenu. Nakratko bi pritrčali žičanoj lutki, zgrabili bočicu i odmah se vratili krpenoj, onoj koju su smatrali mamom. Na temelju tog eksperimenta Harlow je zaključio da ovisnost o hrani nije razlog ljubavi prema majci. I ljudsko novorođenče traži nešto toplo, mekano i pokretljivo, te da su nježnost s kojom ga majka drži na prsima, koža uz kožu, i emotivni odnos mnogo važniji od hrane. I druga istraživanja nastavila su pružati dokaze da je ljubav nužna za razvoj živčanog sustava djeteta, a odrastanje bez ljubavi može imati ozbiljne, dalekosežne razvojne i zdravstvene posljedice.

Joseph Chilton Pearce u knjizi "The Magical Child" navodi primjer odnosa prema bebama u Gvatemali i Ugandi, gdje majke stalno nose novorođenčad bez ikakve odjeće na  grudima, kako bi beba neprestano osjećala kontakt s njom. Osim što omogućuje prisan emocionalni i tjelesni kontakt, nošenje bebe u marami, u prvim mjesecima života na majčinom tijelu, na grudima ili na leđima, predstavlja dojenčetu i vježbu ritmičnog, pasivnog kretanja te pruža vestibularnu stimulaciju koja je iznimno važna za razvoj živčanog sustava, pa tako i razvoj govora, o čemu je bilo riječi ranije.

 
Djecom se treba baviti
U današnje doba tehnološkog napretka sve je više zaposlenih majki male djece koje imaju sve manje vremena za bavljenje djecom. Američki psiholog A. Shepher organizirao je poseban eksperiment. U Washingtonu su pripremili učitelje za rad u siromašnim četvrtima s afroameričkim stanovništvom da bi podučavali 30 mališana starih 15 mjeseci. Svaki učitelj se bavio djetetom nasamo jedan sat dnevno (pričao je s njim, igrao se itd.) u svrhu poticanja mentalnog razvoja i razvoja govora u djece čiji roditelji nisu u mogućnosti da im posvete dovoljno slobodnog vremena. Nakon godinu dana djeca koja su sudjelovala u eksperimentu bila su znatno naprednija od ostale djece iz iste četvrti.

Dojenče staro svega nekoliko mjeseci opaža i upija mnogo informacija. Dijete ne samo da može nego i jako želi aktivno se razvijati, učiti i istraživati svijet oko sebe, pa zato traži našu pozornost. Dokazano je da djeca koja su odrastala u obiteljima bez roditeljske pažnje mjerljivo zaostaju u mentalnom i govornom razvoju. Za razvoj govora potrebno je ljudsko okruženje. Iz povijesti su poznati slučajevi djece koja su igrom sudbine odrastala u društvu životinja, a ne ljudi, i koja zato nikada nisu naučila govoriti. Bez obzira što su danas takvi slučajevi u razvijenim društvima gotovo nemogući, još uvijek postoje djeca koja čak i u dobrostojećim obiteljima visokog socijalnog statusa ne dobivaju potreban oblik roditeljske pozornosti, koja su prepuštena sama sebi ili nezainteresiranim dadiljama, koja se dosađuju i čeznu za prilikama za razvoj i učenje. Postoje djeca  okružena skupocjenim igračkama koje ih malo zanimaju, a nedostaje im ono najvažnije – da se roditelji njima bave. A u nekim obiteljima niskog socio-ekonomskog statusa roditelji jednostavno nemaju dovoljno vremena ili uvjeta da djeci pruže potreban oblik razvojnih poticaja. Takva djeca često zaostaju u razvoju govora i dolaze u osnovnu školu nepripremljena.

Dakle, moramo razumno usmjeriti dječju znatiželju, aktivno pomagati da se razvija i spoznaje sve novo u životu. Zato je dobro da odvojimo dnevno barem sat vremena koji ćemo posvetiti isključivo aktivnoj stimulaciji dječjeg razvoja: zajedničkom kreativnom igranju, čitanju slikovnica i pjesmica itd.

 
Dob određuje oblik poticaja
Razvojna psihologija opisuje razvoj djeteta kao stupnjeviti proces. Tako imamo 4 stupnja predškolskog djetinjstva:

 
1. Razdoblje dojenčeta: od rođenja do 1. godine života.

2. Rano djetinjstvo: od 1. do 3. godine.

3. Mlađa i srednja predškolska dob: od 3. do 4.-5. godina.

4. Starija predškolska dob: od 4.-5. do 6.-7. godina.

 
Za svaki od tih stupnjeva postoji određena vodeća razvojna aktivnost. Za dojenče je to emocionalna komunikacija s odraslom osobom. Ona se iskazuje u različitim reakcijama bebe čim joj se netko približi (osmijeh, glasanje, itd). Tijekom razdoblja ranoga djetinjstva dijete počinje pokazivati aktivno zanimanje za predmetnu okolinu pa vodećom aktivnošću postaje predmetna komunikacija, odnosno komunikacija s odraslom osobom radi istraživanja objekata vanjskog svijeta. Dijete ostvaruje i podržava kontakt s odraslima pomoću predmeta i igračaka, kojima aktivno manipulira. Istodobno se intenzivno razvija govor koji počinje pratiti vodeću predmetnu aktivnost. Za predškolca je vodeća aktivnost igra. Igra postupno napreduje od jednostavnog manipuliranja predmetima do socijalnog simboličkog igranja tijekom kojega dijete kreira socijalnu situaciju i tako ovladava oblicima ponašanja odraslih. Kada dijete kreće u školu, ostvaruje se prijelaz od igre prema učenju. Učenje tada postaje vodećom aktivnošću.

Poznavanje stupnjeva razvoja i, posebno, vrste vodeće razvojne aktivnosti karakteristične za svaki od stupnjeva nužno je za učinkovito poticanje razvoja jer ona određuje najprirodniji oblik poticaja. Tako nije prirodno prisiljavati dijete u dobi od 3. do 4. godine da mirno sjedi za stolom i ponavlja suhoparne upute za vježbanje govornim organima, nego moramo svaku aktivnost pretvoriti u zabavnu igru. Stimulativni proces ne smije biti umjetan, nego se treba prirodno uklapati i pridonositi razvoju.

 
Interes je temelj poticanja
Malo dijete s veseljem radi sve što mu je zanimljivo. Kad želimo da dijete obavlja određenu aktivnost, ne smijemo ga prisiljavati, nego moramo tu aktivnost učiniti prije svega zanimljivom, odnosno probuditi dječji interes. I ne samo probuditi, nego ga i održavati. Izazivanje zanimanja za učenje, odnosno ovladavanje novim vještinama i znanjima, jedno je od temeljnih načela psihologije učenja. Kada dobro poznajemo dječju narav nije teško probuditi i održati interes. Tako, kada znamo da dijete voli istraživati i da je znatiželjno, nenametljivo mu pokušavamo pružiti stvari koje će ga usmjeriti na poželjnu aktivnost. Naprimjer, kad želimo da nam dijete uči pisati, moramo izazvati zanimanje za pisanje, za slova, pa mu nudimo igre šaranja, crtanja i pisanja, igre na papiru uz glazbu, okružujemo ga privlačnim senzomotoričkim materijalima i priborom za pisanje, papirom, slikovnicama itd. Stvaramo različite situacije igara, jer je igra za predškolsko dijete najprirodniji način spoznaje svijeta. Čim se pojavi iskra interesa i dječji istraživački duh, imamo nov zadatak - da ga održimo. Masaru Ibuka[1] u knjizi “Kindergarten Is Too Late” (1971) naglašava da je ponavljanje najbolji način održavanja interesa. Sjetimo se kako malo dijete često traži da mu deset ili dvadeset puta pričamo istu priču, čitamo istu bajku i uvijek nas sluša s velikim zanimanjem. Ponavljanje je način učenja koji se ostvaruje uspostavljanjem novih veza među stanicama djetetova mozga. Želja za beskonačnim ponavljanjem istih priča i sl. posebno je karakteristična za djecu do 4.-5. godine. Ipak, posebno nakon pete godine, možemo opaziti i suprotnu pojavu - dijete traži raznovrsnost u okvirima iste igre koja ga jako zanima. Sada dijete istu igru svaki put pokušava obogatiti novim detaljima uz istodobno zanimanje za nove, još nepoznate aktivnosti. Mališani uživaju kad im na početku zajedničkog sata igranja kažemo: "Danas sam pripremila za tebe mnogo novih igara!" Element iznenađenja i novine pobuđuje iskru živog interesa.

 
Razgovarajte s djetetom što više
Govor kao socijalna funkcija može se razvijati samo uz neprestanu stimulaciju govornih centara u mozgu. Dijete počinje učiti govor slušanjem i oponašanjem. Zato od samoga rođenja moramo što više razgovarati s bebom. Nerijedak je slučaj da roditelji vrlo malo razgovaraju s novorođenčetom jer misle da ionako ništa ne razumije. Manjak govorne stimulacije tijekom prvih mjeseci života može uzrokovati ozbiljno zaostajanje u govornom razvoju.

Znanost poznaje više od 50 slučajeva male djece koja su odrasla u šumi s divljim životinjama. Ponekad  su ih uspijevali pronaći i vratiti u ljudsko društvo, ali je taj povratak obično bio vrlo tragičan. Djeca starija od 6-8 godina nikada nisu naučila govoriti jer među životinjama nisu imala nužnu govornu stimulaciju tijekom osjetljivog razdoblja za razvoj govora. Mogućnost razvoja ne ostaje nepromjenljiva. Švedski neurobiolog Holger Hedan eksperimentalno je potvrdio da mozak za svoj potpuni razvoj, posebno tijekom ranoga djetinjstva, zahtijeva ne samo odgovarajuću hranu, nego i poticaj. Kada su moždane stanice lišene jednog od tih čimbenika, nisu u stanju stvarati bogate međusobne veze, odnosno napredovati, nego ostaju "prazne vreće" i na kraju atrofiraju.

Dakle, razgovarajte s bebom što više, komentirajte sve svoje aktivnosti usmjerene na nju (kad je hranite, preodijevate, kupate itd.), pjevajte uspavanke, izgovarajte vesele dječje rime i pjesmice, postavljajte pitanja i odgovarajte. Nema veze što novorođena beba ne razumije vaše riječi, glavno je da govorenjem unaprijed stvaramo uvjete za razvoj, neprestano ga potičemo i tako pospješujemo sazrijevanje odgovarajućih dijelova mozga. Na taj se način ostvaruje poticanje razvoja govora koje, prema osnovnom načelu profesora Vigotskog, prethodi razvoju.

Upamtite da je tijekom prve predverbalne faze beba posebno osjetljiva na intonaciju i ritam govora, zato pričajte emotivno, s bogatom intonacijom. U tom razdoblju beba ne reagira na smisao vaših riječi, nego na intonaciju kojom joj se obraćate.

U pripremnoj predverbalnoj fazi posebna se uloga pridaje aktivizaciji glasanja koju činimo 20 do 30 minuta nakon buđenja. U tu svrhu emotivno i melodično bebi izgovaramo kratke ritmične pjesmice, mijenjajući jakost i visinu glasa. Vježbe stimulacije izvodimo samo kad smo i mi i beba u dobrom raspoloženju. Od samoga rođenja nastojimo što više emotivno i govorno komunicirati s bebom.

U dojenčeta koje je već započelo slogovno brbljanje potičemo razvoj oponašanja govora, stvaramo situacije predmetne komunikacije i tako potičemo početno razumijevanje govora u konkretnim situacijama. Tako, za poticanje oponašanja pokreta igramo se "Pa-pa", "Daj mi ručicu" i sl. Odrasla osoba izgovara potrebne riječi i prvo sama izvodi odgovarajući pokret, nakon toga vlastite riječi prati pokretima bebe (uzima njezinu ručicu i maše njome) i zatim je potiče da samostalno čini pokret u trenutku kad odrasli izgovara riječi.

Slogovno brbljanje potičemo tako da, kada beba brblja, prvo ponavljamo izgovorene slogovne sekvence, a zatim izgovaramo nove.

Tijekom prvih godina života, razvijanje razumijevanja govora ima veliko značenje, a to uvelike ovisi o govornom ponašanju odraslih osoba. Razumijevanje govora se razvija uspostavljanjem veza između riječi koje izgovaraju odrasli i predmeta koji okružuju dijete. Nije ispravno pokušavati pogađati djetetove želje prema njenim gestama i izrazima lica jer se na taj način ne ostvaruje poticanje glasovnih reakcija i izgovaranja riječi. Kada dijete pokazuje prstom na predmet, ne smijemo odmah trčati da mu ga damo, nego tražimo da riječima objasni svoju želju. Ako dijete trenutno nije u stanju izgovoriti tu želju (u slučaju kad još ne zna kako se taj predmet zove), potrebno je izgovoriti naziv predmeta u različitim rečenicama i tako neprestano bogatiti djetetov rječnik (npr. "To je marelica. Želiš li marelicu? Evo ti marelice."). Ipak trebamo imati na umu da se takvo poticanje mora obavljati u određenim granicama. Na početku razvoja govora nije poželjno preopterećivati mališana očekujući da ovlada za izgovor kompliciranim i teško shvatljivim riječima. Kada razgovaramo s trogodišnjim djetetom koje je već naučilo govoriti, potrebno mu je postavljati jednostavna pitanja (Tko? Kako? Gdje? i sl.) i strpljivo čekati na odgovor. Moramo znati saslušati mališana i dati mu ispravan odgovor.

 
Govor nije izolirana funkcija, nego je dio cjeline
Važno je imati na umu da se poticanje pojedinačne funkcije kao što je govor mora obavljati zajedno s poticanjem ostalih psihičkih funkcija. Tako je govor usko povezan s inteligencijom, pamćenjem, pažnjom i percepcijom. Zato je važno poticati  dječju psihu u cjelini. Govor je najmlađa od svih ljudskih funkcija. Čim je funkcija mlađa (njome upravljaju najmlađe moždane strukture koje se razvijaju kasnije od ostalih), tim je osjetljivija, kako na vanjske utjecaje, tako i na odstupanja u radu drugih starijih psihičkih funkcija. Cijelu psihu možemo zamisliti u obliku piramide gdje je svaki stupanj i djelić povezan sa svim ostalim dijelovima. Što je funkcija mlađe, to je više pod utjecajem onih starijih i njezin se uspješan razvoj oslanja na njih. Govorna je funkcija pod utjecajem ostalih starijih psihičkih funkcija pa to moramo uzimati u obzir tijekom planiranja stimulativnog procesa. Razvoj govorne funkcije mora se ostvarivati paralelno sa spoznavanjem okoline. Adekvatna percepcija predmeta i ljudi, skupljanje znanja o njima događa se u bliskoj povezanosti govornog i senzornog razvoja.

 
Čitajte djetetu što više bajki i poezije
Kako bi cijeli proces stimulacije bio potpuno prirodan i djeci ugodan, dobro je pokušavati uvoditi aktivnosti koje istodobno potiču više funkcija pa i govor. Naprimjer, učenje dječje poezije izvrstan je  poticaj za razvoj govora, pamćenja, emocija, mentalnih i kreativnih potencijala. Osim što razgovaramo s djetetom, moramo mu mnogo čitati i zajedno učiti dječju poeziju s jednostavnim, čistim rimama. Djeca vole ritmične, rimovane pjesmice ugodnog i njima bliskog sadržaja i spontano ih pamte. Masaru Ibuka u knjizi "Kindergarten Is Too Late" navodi podatak da je dječji mozak u stanju bez napora čuvati u pamćenju od 100 do 200 kratkih pjesmica. Dijete uči spontano, bez naprezanja, zato što osjeća zadovoljstvo od samog procesa ponavljanja. Učenje poezije prekrasan je  način razvijanja govora i mnogih drugih psihičkih funkcija. No, nije svaka poezija dobra za dijete. Kako odabrati ono što malom djetetu zaista odgovara?

Postoji nekoliko kriterija odabira poezije za učenje. Prije svega je to kriterij dostupnosti. Nikako nije dobro tjerati dijete da uči napamet neku pjesmu čiji mu sadržaj nije dostupan. Dijete treba učiti stihove koji se sastoje od riječi prisutnih u njegovom pasivnom rječniku, odnosno riječi koje ono zna, ali možda još ne upotrebljava u spontanom govoru. Mališanu ne smijemo nuditi izgovaranje riječi koje uopće ne razumije jer to jako preopterećuje osjetljivi govorni sustav i može poslužiti kao okidač za razvoj mucanja. Drugo, poezija za učenje mora odgovarati zahtjevima koji se inače postavljaju dječjoj poeziji: trebaju djetetu biti tematski zanimljive i bliske, te lake za pamćenje. Treće, stih se mora osobno svidjeti djetetu. Učenje mora biti spontano i nikako ne smije biti povezano s prisiljavanjem. Malo dijete ne uči pjesmu napamet onako kako je uči školarac (namjernim zapamćivanjem), nego spontano, iz užitka ponavljanja, onako kako mi pamtimo riječi iz nama omiljenih pjesama s radija.

Čitajte djetetu što više i pratite čitanje razgledavanjem ilustracija. Poželjno je birati samo lijepe slikovnice s razumljivim, jasnim i velikim slikama, kako bi dijete na temelju tih slika moglo samostalno složiti priču. Uvijek objašnjavajte svaku novu riječ u tekstu. Ne ograničavajte dijete isključivo pasivnim slušanjem. Povremeno je korisno prekidati čitanje i razgovarati o tome što je dijete naučilo, pitati ga za  mišljenje, ponuditi mu da smisli vlastiti završetak priče i sl. Vrlo brzo mališan će zavoljeti čitanje i poželjeti da sam pročita knjigu. Nemojte se čuditi ako mu se ta želja pojavi rano. Znanost je dokazala da je djetetu od tri do četiri godine mnogo lakše naučiti čitati nego šestogodišnjaku. I nema potrebe da se bojimo prenaprezanja i preopterećivanja, sve dok ispunjavamo jedan važan uvjet: dajemo djetetu slobodu da sâmo bira što želi raditi, da mijenja vrste, načine i trajanje aktivnosti, drugim riječima - <slijedimo djetetovo vodstvo>. Njegov interes i nadahnuće najsigurnije su jamstvo zdravlja i uspjeha.

 
© Planet Zoe 2009. Sva prava pridržana. Korištenje, kopiranje i citiranje tekstova zabranjeno bez dozvole nakladnika. 

 

--------------------------------------------------------------------------------

[1]              Masaru Ibuka bio je poznati japanski elektronički industrijalist i suosnivač tvrtke Sony. Izvan Japana je malo poznato da je velik dio svog životnog puta Ibuka posvetio proučavanju ranog razvoja djece. Napisao je na tu temu 13 knjiga. Samo je jedna od njih, “Kindergarten Is Too Late” (1971), prevedena na druge jezike i objavljena izvan Japana. U toj knjizi Ibuka tvrdi da se najvažnije životno učenje događa do treće godine, što je uvjetovano razvojem dječjeg mozga, i predlaže kako osigurati djetetov uspješan razvoj u prvim godinama života. Knjiga je doživjela otprilike 90 izdanja. Osnovao je Sony Fondaciju za obrazovanje koja nastavlja njegovo djelo.
 

Ovaj tekst je dosad pročitan 32601 puta.