Planet Zoe
Knjižara za roditelje

TEŠKOĆE U ČITANJU? VIŠE NE! Kako igrom pomoći djetetu u svladavanju vještine čitanja

129,00 kn
103,20 kn

Opis

Čudesan prizor: vaše dijete uzelo je knjigu u ruke i s užitkom čita. Želite li da to postane stvarnost?

Ovaj priručnik omogućit će vam da to i postignete.

„Ne razumijem ništa od toga što tamo piše“; „Dosadno je“; „Ne sviđa mi se“, „Čitam sporo“… Prepoznajete li među ovim izjavama riječi svoga djeteta ili učenika?

Problemi u čitanju pogađaju oko 25 % učenika osnovne škole, a broj djece s teškoćama u ovladavanju čitanjem raste iz godine u godinu.

Znate li zašto mnoga djeca ne čitaju? Naprosto ne žele raditi ono što im je teško: spajati slova u slogove i riječi, dokučiti smisao rečenica, odlomaka, tekstova…

Kako bismo im pomogli i privoljeli ih na čitanje, trebamo ponuditi nešto što djeca vole najviše na svijetu – igre!

Stručnjakinje iz Centra za dječju neuropsihologiju u Moskvi, neuropsiholog dr. sc. Aleksandra Soboleva i Svetlana Krasnova, profesorica jezika i književnosti razmatraju širok spektar teškoća u čitanju, detaljno opisuju  teškoće i njihove uzroke, ali i cjelovitu dijagnostiku i konkretan PROGRAM POMOĆI djeci sa spomenutim teškoćama.

Specijalno razrađene, vesele igre donijet će djeci mnogo radosti, a komentari i savjeti neuropsihologa koristit će učiteljima, logopedima, psiholozima i, naravno, brižnim roditeljima.
 

SADRŽAJ

Poglavlje I . Od čega se čitanje sastoji?

1.1. Čitanje je važno

1.2. Čitanje: anatomija procesa

1.3. S gledišta neuropsihologije

1.4. Obitelj: portret s pozadinom ormara za knjige

1.5. Škola: zapovijed je „Preživi!“

 

Poglavlje II.  Čitanje: dijagnostika teškoća

2.1.  Ispitivanje vještine čitanja

2.2. Analiza pismenih radova

2.3. Mentalna radna sposobnost i koncentracija

2.4. Fonematski sluh, slušna pažnja, izgovor

2.5.  Vizualno-prostorna percepcija, vizualno-prostorna diferencijacija, prostorno razmještanje slova i riječi i vizualno pamćenje

2.6. Opći vokabular i razumijevanje smisla pročitanog

 

Poglavlje III. Čitanje: pripremamo se za uspjeh

3.1. Čarobna snaga igre

3.2. Pažnja! Razvijamo pažnju

3.3. Učimo percipirati zasebna slova i cijelu riječ

3.4. Učimo čitati sigurno i izražajno

3.5. Učimo opisivati, prepričavati i izlagati svoje misli

3.6. Vidno polje: poučavamo oči pravilnom čitanju

 

PROČITAJTE DIO PRVOG POGLAVLJA

Poglavlje 1. Od čega se čitanje sastoji?

Suočeni smo s pravim izazovom: djeci se ne sviđaju knjige, ne vole čitati, a druženje s književnim djelima ne doživljavaju kao nešto životno važno. Taj je problem obuhvatio cijeli svijet!
Učitelji u školama, nakon što su slomili nebrojena koplja na računalnom štitu, broje gubitke u borbi za poticanje ljubavi prema lijepoj (i ne samo lijepoj!) književnosti i – jao! – gube bitku za bitkom. Poslovične „pucačine“, „avanture“ i „arkade“ izlaze nažalost kao pobjednici.
Roditelji pak, očajni zbog bezuspješnih pokušaja da djecu posjednu uz knjige, spremni su se predati i prepustiti milosti virtualnoga pobjednika. Zbunjeni školskim zahtjevima u vezi s tehnikom čitanja, dugačkim popisima ljetne lektire i puni bolnih sjećanja na vlastite školske muke, počinju tvrditi kako čitanje i nije toliko nužno – ipak se s djelima svjetske književnosti može upoznati i drugim putem, a ne može se poricati da je ovo doba novih medija…
Dragi moji, nemojmo sve opravdavati masovnom informatizacijom! Osoba koja ulazi u bogat informacijski svijet moderne civilizacije, kani ga obilato koristiti i u njemu se snalaziti, MORA naučiti čitati. Ne mislim pritom samo na spajanje slova u riječi, nego pod time podrazumijevam cjelovit i složen proces. I još nešto: budimo svjesni toga da knjiga nije tek puka informacija, nego nešto mnogo dublje…
Pitat ćete: zar nije moguće živjeti bez knjiga? – Moguće je. Moguće je živjeti bez knjiga i zamijeniti ih „informacijama“; moguće je živjeti bez sreće, tj. svesti je isključivo na posjedovanje materijalnih dobara… No onda se u osobi neće oblikovati ono suptilno obrazovanje koje nije moguće vidjeti, nego samo osjetiti. Ono osjeća bol kada je uokolo žalost. Raduje se i lakše diše kada se događa nešto dobro. Umije predvidjeti žalost i sreću, umije osjećati, nadati se, sanjati… Upravo to, kao i vještina čitanja, razlikuje čovjeka od ostatka životinjskog svijeta. To je duša.

1.1. Čitanje je važno

Jednom sam ispred knjižare srela našu bivšu učenicu Mariju M. Nosila je vrećicu punu samostalno kupljenih knjiga. „ Izdajničke suze radosnice što su mi navrle na oči“, rekao bi pisac klasika, govorile su koliko mi je taj slučajan susret značio. Svi mi lingvisti i profesori književnosti spadamo u sentimentalne ljude. I svi itekako dobro razumijemo da stvaranjem navike čitanja pred djecom otvaramo vrata posve novog svijeta, katkad radosnog, katkad tužnog, no u svakom slučaju vrlo širokog, takvog koji im omogućuje da prožive još nekoliko života.
Što je zapravo knjiga? Zašto je toliko neophodna? I što bi knjiga, ako se čita s užitkom, odgovara stupnju djetetova razvoja i prati njegove interese, mogla pružiti dječjoj „duši“?

• Do trenutka kada nauči čitati, u svakom se djetetu već nakupilo mnogo unutarnjih pitanja, povreda i problema. Dijete ne može ni sa kim podijeliti sve što mu leži na duši, prije svega zato što su ti osjećaji i misli toliko mutni da ih nije moguće iskazati riječima, a i zato što je to zaseban, unutarnji svijet koji se ne može uvijek povjeriti čak ni najbližim ljudima.
• Knjiga pak svom malom prijatelju pokazuje da nije sasvim sam te da nije prva osoba koja se morala suočiti s određenom situacijom. U liku iz knjige dijete pronalazi svog istomišljenika, prijatelja koji ga potpuno razumije i u cijelosti prihvaća.
• Dijete se čitajući upoznaje s raznim načinima rješavanja situacija u kojima se i samo našlo, što mu pomaže da planira postupke i pronalazi nova rješenja. Što je „baza podataka“ dobivena iz knjiga opsežnija, to dijete postaje fleksibilnije i otpornije na stres, lakše rješava svoje probleme, kako unutarnje, tako i vanjske.
• Osim rješavanja važnih problema, knjiga priprema dijete i za budućnost – u njemu se oblikuje aktivno i samostalno životno stajalište koje će mu pomoći da u budućnosti rješava probleme.
• Dijete se često potpuno poistovjećuje s likom iz knjige, a time naravno raste u vlastitim očima, oblikuje se samopoštovanje i raste ljestvica ciljeva. Književna ga djela upoznaju s piščevim modelom stvarnosti, te tako preobražavaju stvarnost, a ne predstavljaju tek „skup potrebnih informacija“ ili „primjera iz života“.
• Literarno iznesene informacije neizravno, kao i sve što se doživljava uz pozitivne emocije, usmjerava djetetovu pozornost na stjecanje novih znanja, neizravno oblikujući područje njegovih interesa.
• Kada smo pitali roditelje, psihologe i učitelje o tome koje kvalitete bi danas voljeli razviti u djeci i mladima, dobili smo sljedeće odgovore: „Aktivnost. Odgovornost. Usmjerenost prema cilju. Snagu. I uza sve to – suptilnost, dobrotu, suosjećajnost“. No, ne čini li vam se da upravo knjige najbolje pomažu u razvijanju tih osobina?

Iskustvo većine svjetskih civilizacija govori da je upravo knjiga taj nezamjenjivi alat koji pomaže oblikovati moralna načela i kulturu, ovladati informacijama što su se prikupljale stoljećima, razvijati maštu, poučiti mišljenju, analiziranju, razmatranju vlastitih i tuđih postupaka. Upravo knjiga predstavlja objekt estetskog užitka, preobražava sate dosade i dokolice u predivnu priliku za putovanje u druge svjetove, u druga vremena…
Zašto onda djeca ne žele čitati? Zašto naša djeca i unuci odbacuju tu nevjerojatno korisnu i obogaćujuću aktivnost? Zašto za tri mušketira djeca saznaju iz filmova, a za zvonara crkve Notre-Dame iz mjuzikla, često nesvjesna da se radi o likovima i radnjama iz slavnih istoimenih romana? Zašto udubljena u knjigu na nekoliko sati ne zaborave na vanjski svijet, te uopće ne znaju i nikada neće svojoj djeci prepričati zanimljive avanture iz djela Julesa Vernea, Marka Twaina i Jacka Londona? O čemu ovisi ljubav prema čitanju? Razmotrimo taj problem sa znanstvenoga stajališta.


1.2. Čitanje: anatomija procesa

Zašto dakle broj djece s teškoćama u ovladavanju čitanjem raste iz godine u godinu? Ugrubo, takva djeca danas čine 25% opće osnovnoškolske populacije. Pritom teškoće u ovladavanju tehničkom stranom čitanja ostaju i u višim razredima, otežavajući nekim učenicima usvajanje gradiva iz svih školskih predmeta.
Mogli bismo izdvojiti nekoliko osnovnih, odnosno najčešćih problema u čitanju:

- pogrešno čitanje riječi, propuštanje i zamjena slova i slogova;
- nedovoljna brzina čitanja;
- nerazumijevanje smisla pročitanih riječi;
- nerazumijevanje smisla pročitanog na razini rečenica i tekstova;
- nesposobnost prepričavanja sadržaja teksta;
- ignoriranje interpunkcijskih znakova i smislenih stanki;
- odsutnost ljubavi ili čak mržnja prema čitanju.

Znate li što odgovaraju djeca kada ih pitate zašto ne čitaju? Raspon varijacija odgovora prilično je uzak: „Ne razumijem ništa od toga što tamo piše“; „Dosadno je“; „Nije mi zanimljivo“, „Nemam vremena“, „Čitam sporo“.
Sve je jasno! Oni su poput nas, samo su mlađi! Baš poput nas ne vole raditi ono što je teško i nezanimljivo. Ali pritom još djeca, za razliku od nas odraslih, ne mogu sebe prisiliti na rad, odnosno uložiti napor…
Tako se i događa da čitanje postaje zaseban, temeljit, kreativan i suptilan plod zajedničkih napora roditelja, učitelja i psihologa.
- Pa, naravno, roditelji. Roditelji trebaju više čitati s djetetom kod kuće. Kakve veze s tim imaju psiholozi? Zašto bi se psiholog trebao baviti problemom dječjeg čitanja? – pitaju se učitelji.
Doista, o čemu ovisi hoće li dijete uzeti knjigu u ruke baš kad se to od njega traži? U čemu se sastoji spremnost za čitanje?
Izdvojit ćemo tri osnovna aspekta:

- neuropsihološki (funkcionalna spremnost za proces čitanja, odnosno dovoljna razvijenost psihičkih funkcija kao što su pažnja, pamćenje, mišljenje, govor, prostorne predodžbe, svega onoga što je neophodno za čitanje);
- socijalni (djetetove odnose s odraslima, razvoj kroz igru u predškolskoj dobi, obiteljski stav prema čitanju);
- psihološki (motivacija za čitanje i učenje općenito).

Sva ta tri aspekta neophodne su sastavnice uspješnog čitanja i u stalnoj su međusobnoj interakciji.

Detaljnije

Autori: dr. sc. Aleksandra Soboleva i Svjetlana Krasnova (Centar za dječju neuropsihologiju, Moskva).
Hrvatsko izdanje jezično obradila i prilagodila Ilona Posokhova, prof. logoped

168 str., 16,5 x 23 cm, meki uvez, ilustrirano, nakladnik: Planet Zoe, 2011.